Gradina, poznata i kao Bošnjakova gradina ili Vrhgradina, smještena je iznad središta Lovreća i stare crkve sv. Duha s grobljem.
Jedna je od nekoliko utvrđenih prapovijesnih naselja na području Lovreća, nastalih zbog strateškoga položaja u prostoru. Na ovom su se mjestu još od najranijih vremena križale dvije važne prometnice: glavna, koja prolazi ovim dijelom Dalmacije u smjeru istok – zapad, te sporedna, koja povezuje obalu s unutrašnjosti u smjeru sjever – jug.
Uz to, ključnu su ulogu za naseljavanje na samoj Gradini imali brojni izvori vode, bolje reći lokve i bunari, osobito Bliznice sjeverno od Gradine, koji su omogućavali život u prostoru bez jakih izvora ili tekućica.
Gradina se u povijesnim izvorima prvi put spominje relativno kasno, u prvoj polovici 18. stoljeća, u vizitaciji makarskog biskupa Nikole Bijankovića. Otprilike u isto vrijeme pojavljuje se pod tim imenom i na prvim mletačkim katastrima ovog područja.
Arheološka istraživanja na Gradini započela su 1994./95. godine kada je tadašnji župnik fra Anđelko Šimić na samome arheološkom lokalitetu postavio veliki zavjetni križ. Tom je prilikom konzerviran dio sačuvanih i oštećenih zidova utvrde, dok su arheološka istraživanja provedena u manjem opsegu.
Nakon gotovo dva desetljeća, arheolozi su se vratili 2014. godine na Gradinu, započevši s izradu dokumentacije postojećeg stanja i provodeći manja arheološka istraživanja. Od tada je provedeno nekoliko arheoloških kampanja koje su uključivale konzervaciju istraženih bedema i zidova različitih objekata.
Gradinu čine plato i bedemi u ukupnoj površini od približno 1 hektara.
Unutar bedema proteže se plato dimenzija oko 90 x 50 metara, blago nagnut prema jugu. Taj izduženi plato sa svih je strana bio zaštićen širokim suhozidnim bedemom, danas vidljivim kao nasip, koji je najizraženiji i najbolje očuvan na sjevernoj strani. Na vrhu ovoga suhozidnog bedema kasnije je podignut zidani bedem.
Dosadašnja arheološka istraživanja otkrila su da su najraniji stanovnici Gradine živjeli krajem 10. i počekom 9 stoljeća prije Krista, odnosno u starijem željeznom dobu, prije gotovo 3000 godina.
Ključni dokaz za ovu starost pružila je keramika pronađena tijekom jedne arheološke kampanje, dok je datiranje pomoću izotopa ugljika (C-14) potvrdilo te nalaze.
Gradina je bila kontinuirano nastanjena veći dio željeznog doba, što potvrđuju arheološki nalazi poput brončanog nakita otkrivenog uz istočni bedem.
Prvi stanovnici Gradine, poznati kao Iliri, podigli su suhozidni bedem koji je i danas njezin najupečatljiviji dio. Intenzitet nastanjenosti Gradine varirao je tijekom povijesti – u nekim je razdobljima bio jači, a u nekim slabiji. Sljedeće značajno razdoblje datira u kraj stare ere, odnosno u razdoblje od 3. do 1. stoljeća prije Krista.
Tadašnji stanovnici, vjerojatno Delmati, uspostavili su kontakte s grčkim svijetom na jadranskoj obali i otocima, a kasnije i s Rimljanima. Gradina u to doba postaje jedno od trgovačkih središta na križanju važnih puteva. Stariji suhozidni bedem ponovno se ojačava i obnavlja, ovaj put pomoću većih kamenih blokova, što se povezuje s grčkim utjecajem. Arheološki materijali iz tog razdoblja, poput helenističke keramike, dodatno potvrđuju te kontakte.
Slični nalazi zabilježeni su i na obližnjim gradinama, poput Kuline iznad Katuna i Osoja u Cisti Velikoj, što ukazuje na širi kulturni i trgovački kontekst tog vremena.
Nakon tog razdoblja, gradina je vjerojatno napuštena, a naselje otvorenog tipa (bez bedema) moglo se formirati na njezinim padinama, bliže današnjemu groblju i rimskoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid kod Metkovića), koja je izgrađena u 1. stoljeću.
Međutim, tijekom 4. stoljeća, kada Rimskim Carstvom počinju problemi uzrokovani, prije svega, seobama naroda, položaji poput lovrećke Gradine ponovo postaju poželjni za naseljavanje. Naime, u nesigurnim vremenima kasne antike, ljudi su se osjećali sigurnije iza bedema utvrda. Zbog toga s Gradine potječu i neki nalazi iz tog razdoblja.
Iako nije sasvim jasno kada je točno izgrađen zidani bedem na Gradini, poznato je da je izgrađen na vrhu postojećih suhozidnih bedema. Zidan je pravilno klesanim manjim blokovima na oba lica s grubim kamenjem kao ispunom i obiljem vapnenog morta. Bedem je mjestimično širok oko 1,2 do 1,5 metara. Na istočnoj i južnoj strani sačuvana su vrata kroz koja se ulazilo u utvrdu. Uz vrata na istočnoj strani sačuvane su stepenice koje vode na vrh bedema.
Na samom vrhu sagrađena je kvadratna kula, dodatno ojačana kontraforima. Od zapadnog bedema, u smjeru jugozapada, pruža se još jedan bedem koji je dodatno štitio utvrdu ili je čak obuhvaćao naselje pod utvrdom. Uz istočni bedem istraženo je i nekoliko kuća, među kojima je središnja kuća sa sačuvanim tragovima poda. Ostatci otisaka u žbuci na podu ukazuju na to da je pod bio od drvenih dasaka.
Iako nije poznato točno vrijeme izgradnje posljednjeg bedema s kulom, u samoj kuli pronađene su keramičke posude čiji oblik i rijetki ukrasi upućuju na srednjovjekovno razdoblje.
Ovi nalazi potvrđuju da se kula, a možda i cijela utvrda, koristila u to vrijeme. Međutim, budući da ovu utvrdu ne nalazimo u pisanim izvorima kasnoga srednjeg vijeka, možemo samo pretpostaviti da je izgrađena ili bila u upotrebi tijekom ranoga ili razvijenoga srednjeg vijeka, odnosno od 8./9. do 13. stoljeća.
Ako bi se takva datacija potvrdila, predstavljala bi značajan doprinos razumijevanju ovog razdoblja u Dalmaciji. Buduća istraživanja, planirana za 2025. godinu, mogla bi pomoći u tom razrješavanju.
Prapovijesni nakit s Gradine
Autor teksta: Ivan Alduk
