Lovreć, misto Imotske krajine

Visoki, kraljevski uzvišeni Lovreć, prijestolnica zapadnih sela Imotske krajine. Za njim se zatvorila, pred njim rastvorila brda, razmakle gore. Da bi more iz dubine, nad sobom, opleten munjama, moglo vidjeti Lovreć. Da bi Lovreć s visokih ilirskih gradina i gomila mogao gledati more.

Kad se na Vitanovoj Gomili na Lovreću uoči Ivanjdana zapali svitnjak, kad u vedro i suho ivanjsko nebo lizne ječmen i kupinov plamen, Vitanova se gomila, svitnjak, pozlaćena dječačka lica i pozlaćeno nebo zaiskre i odraze u moru, između Povalja i Vrulje. U isti čas, ispod Mosora i Bijakove, s Brača i Hvara, s obiju strana Cetine, sine stotinu svitnjaka. Tako se ljudi, s otokâ i s kopna, tisućama godina dozivali ognjem.

Od Trbotora do Crnog vrha, od Kruškovnika do Vilinjaka i Kamenjaka, pun je Lovreć gomila i gradina, samo je jedna Vrh-Gradina. Tako je piše i uzdiže ionako uzdignutu, u nebo upisanu, pisac i nadbiskup fra Šimun Milinović. Ilirska, rimska, možda starohrvatska, bezimena, Vrh-Gradina je pupak Lovreća: tvrđava, svetište, grad. Pod krilom zadnjega rimskog orla odletjelo joj ime. Povjesnici nagađaju je li bilo Billibium ili Ludrum. «Tri reda zidovah opasivali su ju…» – veli nadbiskup. Puk u njoj pokazuje Kraljeve dvore.

Ispod Vrh-Gradine, preko Lovreća, vodila glasovita rimska cesta. «Još se gledaju izglađenja i rupotine kuda su kola puzla; poznaje se širina, i nahode se polutine konjskih pločah» – svjedoči nadbiskup-očevidac. Kraj ceste stećci.

«Od svih (stećaka) što sam ih vidio učinili su mi se najopsežniji, najljepši i najmnogobrojniji na Lovreću oko seoske crkve i na Mramoru. Prevelik broj ih je uložen u crkovnu zgradu, u zid okolo prastarog groblja, u napravljenja i zaklopce grobova.»

Nekropolu pod Vrh-Gradinom pozoba crkva, progutaše grobovi. Prorijeđena, povrijeđena, ostade na Mramoru, vele: najljepša u Imoti. Nad stećcima njihovi vječiti pratitelji i prijatelji: dubovi. Malo dalje bunari.

Na Lovreću i kamenje bilo pismeno. Písmom i pismom nadareni stećci. Na Mramoru, u krajini, najbliži Imotskom i izlazećem Suncu, kovač Jurina ukova pismu:

Ovdi leži dobar junak
u ime Vlkoe
Radmila Bogdanića sin
a dojde mu smrt (uklopi tekst sa stećkom)
i u gospodskoj službi pogibe vojujuć
A ovo čini kovač Jurina
Vlkoe svoju nadgrobnu pjesmu kazivao sve tiše, sve kraće, dok mu kamen nije zalio, lišaj zašio usta. Nadbiskupu drhtavim glasom izreče tek prvi stih.

Sto godina poslije, jedan drugi Lovrećanin, dr. Ivan Petričević, iz kamena dozivao slovo po slovo. Dozivao-prizivao, kao što se pauk-Martin prizivlje-dozivlje iz zemlje. Dozvao-prizvao, Vlkoe mu kazao, najstariju imotsku pjesmu. I najstarijega pjesnika: ime mu je Jurina. Ako se kaže da su pjesme imotskih pjesnika izvađene iz kamena, za ovu se to može reći s punim pravom.

Doktor Ivan Petričević po ogradama nalazio i čitao stećke, njegova sestra Anka Petričević, hrvatska pjesnikinja, po istim ogradama, od pastirica zapisivala pjesme. Veliki vijenac spasi od prosuća u zaborav, u zemlju. Tako su brat i sestra iz kneževske kuće Mrnjavčeve, jedno iz kamena, drugo iz zemlje, povadili i na oltarnu ploču položili najljepše i najtrajnije što dadoše Lovreć i Imota: písmo i pismu.

Na Lovreću, u srednjem vijeku, živjelo moćno vlaško pleme Opanci, koje dijelu sela, onom ispod glavnoga puta, ostavi ime. U drugoj polovici 15. stoljeća, preseli se knez Vladko Opanak, s 44 obitelji i s 18 neoženjenih momaka, u Broćno. Jedan turski dokument iz 1477. sačuva nam njihova prelijepa starohrvatska imena: Radoč sin Vranuša, Vladko sin Radivoja, Radoje sin Radonje, Radovac sin Slišoja, Beloslav sin Radosala, Vitas sin Radana, Smoljan sin Vladka, Radivac sin Grdana, Vukač sin Gojaka, Budko sin Borovca, Pokrajac sin Bradca, Radibrad sin Daljana.

Imena kao da su skinuta sa stećaka. Tužno je što nisu sačuvana i ženska. Ona, iz starih lovrećkih greblja po ogradama, časkom izvire u obliku rana proljetnoga cvijeta i vrate se pod kamen, u svoj prosuti prah. Možda su Opanci, pod stećke na Mramoru, s obiju strana rimske ceste, pokopavali svoje mrtve? Možda Opanci lijepih imena, stoljećima, na kamenim konjima, po lovrećkim ogradama, trče za kamenim jelenima?

Po lovrećkim visinama donedavno pasla stada ovaca: u jedno po nekoliko stotina. Na strnine padala jata jarebica i golubica. Nedjeljom, pred crkvu: jata djevojaka.
Konje nisu jahali samo Lovrećani. Jahale mlade žene i djevojke, jahale vile.

«One noćju na konje uzjašu, ter po brdim i dolinam, po grmu, kršu sve kao po ravnici igraju; takovi konji ostaju dobri i zovu se vilenjasti»

Konj se na Lovreću danas može vidjeti samo na stećku. Zadnji lovrećki svati na konjima bili su 1962.
Kojemu svatu nitko konja ne prihvati, veli nadbiskup:

«on za nož kog u zemlju udari svoga veže, oli ga pušta hodati.»

Pun je Lovreć svetih mista: na visinama gomile, u dubinama bunari, nad bunarima dubovi. Sámo je ime Lovreća niklo iz svetoga mista: iz crkve svetoga Lovre, kojoj se ne znadu temelji. Sveti Lovro lovorovim imenom ovjenčao Lovreć.
Iz svetih mista nicale svećeničke loze: Mrnjavci, Milinovići, Rupčići. Kroz tri stoljeća, sedamnaesto, osamnaesto i devetnaesto, Milinovići jedan drugom dodavali svetu knjigu i križ. Šimun stariji Šimunu mladom: sinovcu, nadbiskupu.

«Visok, veličanstven i jetarni kip, glas gromovit, govor čist, činjaše ga pravim propovjedaocem.»

Tako je sinovac zapamtio strica. Sinovca sva Imota i vas hrvatski rod.

Kad su Lovrećani snovali svoju prelijepu novu crkvu Svetoga Duha, prvi dan se složiše da bude najveća u Imoti, i jedan metar duglja od imotske, a četrdeset godina sporiše na kojem će je mjestu sagraditi. Vele da taj podatak zamjenjuje cijelu etno-studiju i da sve kazuje o Lovrećanima. Može biti, ali s napomenom: Lovrećka crkva, od temelja do vrha zvonika sva iskresana od našega zdravca i žestaca kamena, sinu između dva rata, između dva snijega, zavelimskog i bijakovskog, u tvrdoj imotskoj vedrini. Pokaza se na Lovreću što može učiniti domaći čovjek i domaći kamen: kad ih u plemenitu svrhu oblikuje plemenita ruka.

Gradnjom i dogradnjom lovrećke prvostolnice, druge po veličini u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, upravljale ruke dvojice primoraca, Šimićâ: fra Josipa iz Igrana i fra Anđelka iz Tučepa.
Kad je fra Josip 1937. obilazio Češku i Njemačku, od lovrećke galentarske dijaspore prikupljajući novac za gradnju, sknuđena, u okolnim selima pjevana pjesma:

Na Lovreću luksuza i zlata:
Svi u prošnju, poslali i pratra!

Fra Anđelko, pedeset godina poslije, obnovio i proširio, posrebrio i pozlatio djelo velikoga rođaka-prethodnika. Lovreć obdario opsežnom istoimenom monografijom.
Lovrećani gradili crkvu spram sobom, po mjeri svoje samosvijesti. Tijelom i duhom, svojim i svoga sela, ćutili se nad svim imotskim selima, bok uz bok s Imotskim, puno metara i kilometara bližim Splitu, Zagrebu, Beču. To je imao kazati onaj metar prekoimotske crkvene dugljine.

Da mu Drugi svjetski rat nije spalio krila, Lovreć bi uzletio u nebesa: s eponimne Mrnjavčeve gradine, s Markovih skakala, s vjekovima građene legende o vlastitoj osobitosti. I s podebelih svežanja novčanica što ih neumorni Lovrećani stekoše trgujući po Europi.
Kačićeva junačka pismarica svjedoči da je slavni Kraljeviću Marko bio lovrećkoga roda Lovrećani prvi među Imoćanima okrilatili, prvi poletjeli po svijetu. U osamnaestom stoljeću trgovali u Pragu i Beču. Galantni, kakvi su bili, lovrećki galentari carici Mariji Tereziji poklanjali ukosnice.

Pod Vrh-Gadinom, oko stare crkve Svetoga Duha, lovrećko groblje. U njemu se smiriše trudne noge galentarske, koje optrčaše Mittel-Europu. Oni što su šalama i doskočicama zasmijavali ulicu, šutke nam pružaju svoje kneževske granitne posjetnice: Petričević, Olujić, Gavranović, Šamija, Mustapić.
Najljepši spomenik lovrećkim galentarima, i svim galentarima zapadnih sela, podiže njihov susjed, Medovljanin Ivan Raos, romanom Prosjaci i sinovi.
Samo su naizgled bili otpečiti, uznositi, ti naši Mate i Marijani, kad bi o Božiću došli kući, u Imotski, na Lovreć. Oblačili se kicoški, govorili njemački. A u tijesnim sobičcima, u tijesnoj odjeći, u tijesnoj koži, u Beču, Münchenu, Pragu, kad bi legli i stisnuli oči, suze bi potekle iz svake kosti.
Na Lovreću, u zaseoku Olujići-Urumi, još stoji turska kula s uklesanom 1640. godinom. Uz kulu romantična priča. Njezin zadnji turski gospodar, Urum beg, pobjegao je 1717. pred osloboditeljima Lovreća. Kći mu je prešla na katoličku vjeru, dobila ime Iva i udala se za svoga kmeta, Olujića. Od nje porčediše današnji Olujići-Urumi.
S lovrećke vjetrometine, četiri vjetra raznijela ljudsko sjeme na četiri strane svijeta. Rođeni na Lovreću: u Europi, za Europu. Europske države bile su im i ostale isto što i njihove ograde, vrtline, doci. Je li Mrnjavčeva gradina doista pupak Europe?

Lovrećki libar je glas lovrećke djece diljem svijeta

Raznesoše, raseliše. Lovreć 1938. imao 3.720, a 1992. samo 1.388 stanovnika. Iseljenih obitelji 1992. bilo najmanje 900, s više od 3.500 članova. Samo u Splitu Lovrećana više nego na Lovreću.

Lovrećko groblje

Najeuropskije i najhrvatskije selo. Najimotskije. Prvo poslije Imotskoga, ranih pedesetih, dobilo osnovnu školu. Dali joj ime Silvija Strahimira Kranjčevića. Ima bogatu knjižnicu i zavičajnu muzejsku zbirku. Pred sobom stećak.

Osnovna škola i muzej

Imenom svoje škole, svojim imenom, stećcima, bunarima i dubovima, sobom, pedeset, sedamdeset godina Lovreć odolijevao protuhrvatstvu, totalitarizmu, diktaturi. Odolijevao, odolio.

Prilagođeni tekst i neke fotografije uzeti su iz velebne imotske Biblije Put u Imotu (Baška Voda 1996, 208-211) koju je najbolji kovač imotske riječi Petar Gudelj ukovao kao pismu na stećku da na vike vikova bude ponos imotskomu rodu i hrvatskomu narodu!

Tekst odabrao i uredio Ivan Botica, prof.
U Zagrebu, srpanj 2005.